Prije par godina ezijetila sam samu sebe mislima o zulumu kojeg sam, u jednom dužem "trenutku" života pretrpjela. Tada, nisam mogla podnijeti situacije u kojima sam se našla i konstantno bih u mislima vraćala film unazad, preispitivala se, tražila krivca, tražila objašnjenja i gomilala bijes, tugu, razočarenje i nemire u sebi. I dok bih preradila jednu, neka nova situacija bi me već slomljenu, poklopila.
Ovakve misli su me zaista mučile i uveliko utjecale na moju svakodnevnicu. Povukla sam se u sebe pokušavajući očuvati barem ono malo pameti što mi je ostalo, jer bojala sam se da će me vlastite misli dovesti do granica ludila. I da ću, u tom stanju, naštetiti vlastitom ugledu i ugledu onih koje volim.
Sve načine da ih se riješim sam probala, ali su i dalje bile tu. S njima bih se budila i s njima bih lijegala. Bile su tu dok učim, klanjam, zikrim, radim, pričam, sjedim, hodam... Konstantno: protiv moje volje i unatoč silnoj borbi da se fokusiram na nešto drugo - one su se vraćale. Prestala sam pamtiti, u govoru bih zamuckivala i rečenice su mi postale besmislene. Smršala sam, i bilo je očito da sa mnom nešto ne štima.
I uspijevala sam nekako da se održim pribranom do onog momenta kada su do mene dopirali zaključci da "nisi dobar vjernik ako si u teškom psihičkom stanju", "vjernik ne može biti depresivan", "ako si tužan, slomljen i iscrpljen ne vjeruješ u kader" ili pak "slab si vjernik ako ne halališ/oprostiš", i još mnogo toga. A, Allah zna, tada mi je veza s Njim bila najčvršća. (Zato, dobro birajmo šta govorimo i ostavimo se tema koje ne razumijemo i u kojima bi naš naizgled dobronamjerni savjet mogao napraviti ogromnu štetu- jer meni jest, ali o tome druge prilike.)
I onda je došao Ramazan, prvi u kojem sam specifično dovila za par stvari, doslovno idućim riječima: "Gospodaru moj, iz srca mi iščupaj tegobu i iz misli odagnaj razmišljanje o njima, a u srce moje unesi mir. Gospodaru moj, poduzela sam sve sebebe i ja više ništa ne mogu, Tebi svoj slučaj prepuštam." Svaki namaz, svaki dan.
Svjesno ponavljanje ove dove svaki dan nekoliko puta donosilo mi je smiraj i ciglu po ciglu gradilo je bedem tevekkula između mojih misli i onoga što me mučilo mjesecima. Malo po malo, misli su postale manje tegoban teret i kognitivni prostor se oslobađao negativnosti. Mrvicu po mrvicu svijest je počela da radi za mene i počeo je proces mog vlastitog rasta.
Tada, na vlastitoj koži sam se osvjedočila važnosti rada na sebi i zaštite vlastitog mentalnog zdravlja.
Tada sam prvi put osvijestila (neke od) mudrosti koncepta života kojeg islam nudi štiteći ne samo naše fizičko nego i mentalno zdravlje.
Tada sam prvi put o konceptu dove razmišljala na jedan potpuno drugačiji način:
Dova nas odgaja. Dova usmjerava naše misli, a samim time i riječi i djelovanja. Svjesna dova, u svim situacijama u kojima nam je propisana - štiti našu psihu i postavlja granice i okvire našeg djelovanja.
Dova nam je s razlogom data kao blagodat da o njoj razmislimo, a ne kao mantra da je nesvjesno i mehanički izgovaramo. Data nam da nam dušu oplemeni, da nam psihu zaštiti, da nas upozori, da nas osvijesti, poduči i odgoji. Data nam, da je kao alat i sredstvo u toku življenja koristimo: svjesno, ciljano, predano i dosljedno.
Ja sam to morala uvidjeti na sebi i svojim životnim situacijama, jer tada, jako rijetko se uopće govorilo o važnosti mentalnog zdravlja općenito, a pogotovo kroz prizmu naše divne vjere. Danas je to, hvala Allahu, mnogo drugačije i mnogo je korisnih pristupa, promišljanja i stavova koji nam uveliko mogu olakšati svakodnevnicu i borbe modernog življenja. Posvetimo se istraživanju ovih tema, radi sebe i radi generacija koje ćemo sutra i same odgajati.
Podijelih s vama i ovaj detalj koji je mene u jednom trenutku oblikovao, kako bih vas podsjetila na dovu kao ibadet koji direktno utječe ne samo na našu sudbinu, nego i na naše mentalno zdravlje mnogo prije nego ta dova bude ispunjena.
Ako je u vašem životu zanemarena, sada je idealna prilika da je u svakodnevnicu uvrstite.
🖤
Comments
Post a Comment