I na kraju, kad se utiša dan,
Svima nam je potreban samo mir...
U nama, i oko nas...
_____________________________
Nekada ranije sam duboko vjerovala da je svrha življenja na ovom svijetu pronaći sreću. Vjerovala sam da je taj osjećaj, koji vam obuzima cijelo tijelo i čini vas radosnim, veselim i euforičnim vrhunac psihološke zrelosti i zadovoljstva životom. Znate, kao u serijama i filmovima, ona ekstaza lagodnog života gdje vam je sve potaman, i sve ravno do mora. Iščekivala sam dane u kojima ću i ja, tako lagodno, udahnuti jutarnji zrak i dozvoliti sreći da mi prožme svaki atom tijela dok ispijam jutarnju kahvu, okružena mnoštvom ovoživotnih blagodati. Mislila sam: "Tada ću osjetiti šta je stvarna sreća i tada ću, konačno, ostvariti sve životne ciljeve!"
I onda mi se desio život, sa svim nijansama življenja. Život koji me naučio da sreća nije stanje nego emocija, i da se shodno jačini podražaja kreira i njen intenzitet. Sreća je emocija - dolazi i nestaje, shodno vanjskim faktorima. Kako sam je samo pogrešno percipirala, godinama!
Ne, meni ne treba ona - meni treba nešto trajnije, nešto što iz mene potiče i što je u meni nastanjeno. Nešto što me smiruje. I to je bio ključ!
Meni je samo trebao mir. Onaj duboki mir u meni iz kojeg proizilazi sve ostalo- i zadovoljstvo, i sreća i radost. Jer, kada ste mirni sa sobom, mirni ste i sa svim što vam život donese. I ne, to ne znači pasivnost i apatiju, ne pričamo o ravnodušnosti. Pričam o miru kojeg samo Uzvišeni kao blagodat može spustiti u srca naša. Miru koji proističe iz potpunog oslonca na Uzvišenog i povjerenja u Njega. Miru koji rezultira postavljanjem granica dostojanstva, postavljanjem jasnih principa življenja, disciplini u svakodnevnim aktivnostima i koračanju ka ciljevima. Pričam o miru koji donosi jasnoću životnih puteva i koraka, jasnoću u onome što želim biti, imati, živjeti.
Mir koji me udaljava od zuluma prema drugima i donosi odmjerenost u govoru i djelima. Jer samo insan koji je miran sa sobom ne čini nepravdu drugome, ne upliće se u tuđe namjere, ne donosi sud i presude, ne zamara se i ne truje negativnostima, i ne živi da bi se uporedio, dokazao i pokazao drugima. Takav insan dostojanstveno živi, čak i u vremenu padova.
A dostojanstva nam danas, u vremenu tehnologije koja nas razotkriva, izgleda najviše fali.
Vratimo dostojanstvo sebi, vratimo mir u sebi. O drugima će se drugi pobrinuti.
Comments
Post a Comment